Tehnološki divovi na rubu ponora – Sprema li se pucanje AI balona?

Rasprava o postojanju balona umjetne inteligencije ustvari se svodi na vrlo jednostavno, ali ključno pitanje: kako opravdati golema ulaganja u odnosu na stvarne prihode? Procjene govore da bi u 2026. godišnja potrošnja najvećih tehnoloških kompanija na podatkovne centre i čipove mogla dosegnuti gotovo 750 milijardi dolara. 

Ta brojka sama po sebi ne bi bila zabrinjavajuća kada bi prihodi rasli istim tempom. Međutim, kritičari upozoravaju na duboki jaz između investicija i monetizacije, svojevrsnu “rupu u prihodima” od stotina milijardi dolara.

Tržišne procjene iza kojih ne stoje realni rezultati?

Tržišne procjene vrijednosti tehnoloških divova već su uračunale da će budući rast prihoda od umjetne inteligencije biti “eksplozivan”. Da bi se takve procjene opravdale, AI bi morao izgenerirati višestruko veće prihode nego što to čini u ovom trenutku i to u vrlo kratkom roku, što je matematički malo vjerojatno. Upozorenja na to dolaze i iz samog vrha industrije. Sam Altman priznao je da će mnogi “previše investirati i izgubiti novac”, dok je investitor Ray Dalio usporedio današnju razinu ulaganja u AI s vrhuncem dot-com balona 1999.–2000. godine.

Dodatnu sumnju potiču istraživanja MIT-a, prema kojima oko 95% kompanija provodi AI pilot-projekte, ali tek mali dio njih uspijeva te projekte pretvoriti u profitabilnu proizvodnju. Drugim riječima, entuzijazam je ogroman, ali operativni rezultati kaskaju. U takvom okruženju, svako razočaranje u kvartalnim izvještajima moglo bi izazvati nagli pad tržišta, osobito uzevši u obzir da je veliki dio vrijednosti koncentriran u nekolicini jakih kompanija koji donose značajan rast američkom indeksu S&P 500, ali i samom BDP-u SAD-a koji bi bez njih zapravo padao. Ako samo jedna od tih kompanija podbaci u očekivanjima vezanim uz AI, negativne posljedice mogle bi biti dalekosežne po američko tržište i gospodarstvo.

Kula od karata: Tehnološki divovi sami sebi kupuju čipove

Drugi ključni problem odnosi se na strukturu samih prihoda. Sve se češće spominje fenomen “kružnog financiranja”, u kojem veliki igrači međusobno investiraju jedni u druge te potom troše ta sredstva unutar istog AI “ekosustava”. Primjerice, proizvođač čipova poput Nvidia može investirati desetke milijardi dolara u AI startup koji zatim tim istim novcem kupuje Nvidia čipove. Rezultat su rekordni prihodi za proizvođača hardvera i visoka tržišna vrijednost za startup, ali rast nije potaknut organskom potražnjom izvan jednog te istog “začaranog” tehnološkog kruga.

Takva dinamika stvara dojam snažnog tržišnog zamaha, dok se zapravo radi o zatvorenoj financijskoj petlji – “dvorani zrcala” u kojoj se kapital možda reflektira, ali ne dolazi nužno i do stvaranja nove vrijednosti. U slučaju usporavanja vanjske potražnje, taj model mogao bi se pokazati krhkim jer ovisi o stalnom dotoku svježeg kapitala i psihološkom optimizmu investitora.

Dodatni problem predstavlja brzo zastarijevanje hardvera. Iako velike tehnološke kompanije poput Microsofta, Googlea i Mete pokušavaju produžiti računovodstveni vijek trajanja svojih servera na pet ili šest godina, realnost tržišta čipova je sasvim drukčija. Nova generacija GPU arhitektura izlazi svakih 12 do 18 mjeseci, što starije modele čini komercijalno neisplativima mnogo prije isteka njihova formalnog amortizacijskog roka. Tako nastaje tzv. “nasukana imovina”, fizički ispravna, ali ekonomski zastarjela oprema vrijedna milijarde dolara.

U takvom scenariju, investicijski ciklus postaje sve kraći i skuplji. Tvrtke su prisiljene kontinuirano reinvestirati kako bi ostale konkurentne, što dodatno povećava jaz između troškova i prihoda. Ako tržište kapitala izgubi strpljenje ili ako kamatne stope porastu, model koji počiva na stalnom širenju infrastrukture mogao bi se naći pod snažnim pritiskom.

Bitka za resurse: Kina drži prst na prekidaču?

Balon umjetne inteligencije nije samo financijski fenomen; on ima i snažnu fizičku dimenziju. AI je u svojoj srži proces masovne elektrifikacije i računalne potrošnje, a to znači golemu potražnju za energijom, vodom i sirovinama. Primjerice, podatkovni centar snage 50 MW može zahtijevati 150 do 200 tona bakra, gotovo dvostruko više nego tradicionalne računalne instalacije. Uz planove o izgradnji kapaciteta u gigavatima, potražnja za bakrom i litijem počinje nadmašivati ponudu, što prijeti održivosti modela “jeftinog računalstva”.

Geopolitička dimenzija dodatno komplicira situaciju. Kina kontrolira oko 70 do 75% globalne prerade rijetkih zemnih metala. 2024. proširila je izvozna ograničenja na galij i germanij, ključne materijale za visokoperformansne čipove i optičke sustave podatkovnih centara, premda su ta ograničenja trenutno suspendirana do studenog 2026. U scenariju nove eskalacije trgovinskih napetosti, ograničavanje izvoza sirovina poput neodimija moglo bi ozbiljno usporiti proizvodnju nove generacije GPU-ova, čime bi se rast AI infrastrukture naglo zakočio.

Energetski paradoks i regulatorni pritisci

Energetski paradoks dodatno naglašava problem. Iako se AI promovira kao alat za povećanje učinkovitosti, veća učinkovitost često dovodi do veće ukupne potrošnje – fenomen poznat kao Jevonsov paradoks. Kako računalstvo postaje “jeftinije po jedinici”, organizacije ga koriste više, a ukupna potrošnja energije raste. Studije pokazuju da u početnoj fazi implementacije AI može čak smanjiti produktivnost zbog troškova prilagodbe, dok računi za energiju rastu odmah.

Tu je i problem vode. Hlađenje AI sustava daleko je učinkovitije vodom nego zrakom, ali treniranje modela može potrošiti stotine tisuća litara slatke vode u iznimno kratkom roku. Budući da niz novih podatkovnih centara u Europi i SAD-u stvara opterećenje lokalnim kapacitetama vode, raste otpor stanovništva te pravni sporovi između zajednica i tehnoloških kompanija.

Na kraju, fiskalni odgovor država mogao bi dodatno promijeniti računicu. Kako automatizacija smanjuje broj radnih mjesta i prihode od poreza na plaće, sve se ozbiljnije razmatra uvođenje “poreza na robote”, nameta kompanijama koje zamjenjuju ljudski rad umjetnom inteligencijom. Što više takve mjere počinju stupati na snagu, argument o smanjenju troškova mogao bi slabjeti, a investicijska privlačnost AI projekata značajno opadati.

Prvi znaci pucanja već su vidljivi?

Rasprodaja AI dionica koja je 23. lipnja krenula iz Seula srušila je Nasdaq 2,2%, a poluvodički indeks čak 8%, dok je južnokorejski KOSPI aktivirao prekidač trgovanja uz bijeg od 2,5 milijardi dolara stranog kapitala. Unutar nekoliko dana izbrisano je preko 1,3 bilijuna dolara vrijednosti poluvodičkog sektora, a Google je u 48 sati izgubio dva vrhunska AI istraživača, nobelovca Johna Jumpera i suvoditelja Geminija Noama Shazeera, što je Alphabetu izbrisalo 270 milijardi dolara tržišne kapitalizacije. Tjedan dana kasnije pojavile su se vijesti o izvještaju OpenAI-a gdje se razmatra odgoda IPO-a zbog opće nestabilnosti AI dionica.

Oracle, koji se smatra najrizičnijom polugom cijelog AI balona, u fiskalnoj je 2026. preuzeo 43 milijarde dolara duga za podatkovne centre koji možda neće biti gotovi do 2028., a krajem lipnja priznao je u regulatornom dokumentu da je tijekom prethodne godine ukinuo 21,000 radnih mjesta, što je gotovo 13% njegove radne snage.

Slom sustava – Kako bi mogla izgledati kriza nakon puknuća AI balona?

Financijska kriza nakon puknuća balona umjetne inteligencije manifestirala bi se kao silovit sistemski šok koji bi krenuo u tehnološkom sektoru, ali bi se vrlo brzo prelio na cjelokupno globalno gospodarstvo. Prvi stadij krize obilježio bi nagli krah tržišne kapitalizacije tehnoloških divova i proizvođača hardvera. Budući da su indeksi poput S&P 500 izrazito koncentrirani oko nekolicine AI divova, njihov bi pad izazvao automatsku rasprodaju u mirovinskim fondovima i investicijskim portfeljima diljem svijeta, brišući bilijune dolara fiktivnog bogatstva u svega nekoliko tjedana.

Kritična točka pucanja bila bi razotkrivanje „rupe u prihodima“. Kada investitori shvate da operativna dobit od implementacije AI rješenja ne može opravdati stotine milijardi dolara kapitalnih ulaganja, dotok svježeg kapitala bi presušio. To bi dovelo do kolapsa fenomena kružnog financiranja. Sttartupi bi ostali bez sredstava za kupnju čipova, što bi izazvalo dramatičan pad prihoda vodećih proizvođača poluvodiča. Masovna pojava „nasukane imovine“, skupih, a ekonomski zastarjelih podatkovnih centara, prisilila bi tvrtke na goleme otpise vrijednosti, što bi dodatno destabiliziralo njihove bilance.

U drugom valu, kriza bi poprimila fizičke i geopolitičke obrise. Prekid investicijskog ciklusa doveo bi do otkazivanja projekata energetske infrastrukture, dok bi rudarski sektor, koji je računao na enormnu potražnju za bakrom i litijem, ušao u duboku recesiju. Države bi se suočile s pritiskom pada poreznih prihoda od osakaćenog tehnološkog sektora, dok bi se američki BDP, čiji se rast uvelike bazirao na rastu AI kompanija, našao u negativnom teritoriju. Bankarski sustav, opterećen kreditima za AI infrastrukturu koja više ne donosi povrat, bio bi prisiljen na stezanje kreditnih uvjeta. Konačni rezultat bila bi recesija u kojoj bi se tehnološki napredak usporio zbog gubitka povjerenja, dok bi gospodarstvo godinama apsorbiralo gubitke nastale iz nerealnih obećanja o neograničenom rastu produktivnosti.

Tekstovi na centarzlata.com služe isključivo za informiranje i educiranje o financijskim tržištima i tržištima plemenitih metala te ih ne treba smatrati investicijskim savjetom.